Vlak kreće na Zapad

yoga west

Prošlo je 20 godina od kada sam odlučila svoj doživljaj prakticiranja joge dijeliti sa drugima na način da im pokažem, da ih podučim dobrobiti koju mogu pridobiti kroz “jogu”.
Pitaju me sve češće koju jogu prakticiram i do nedavno bila bi šutila prvih 10 minuta. Nekad je joga bila joga, nitko nije pitao koja joga već u kojem centru prakticiraš ili kojeg gurua pratiš.
No principi izvođenja bili su univerzalni a i motiv koji nas je potaknuo na nekakvu praksu.
Jednom sam čula na seminaru kako “vlak kreće na Zapad”, prvo nisam shvatila o čemu oni to.
Nekada je put u sebe, duhovni “razvoj” bio samo za nekolicinu onih koji su se usudili zaustaviti “prirodni” tok društva koji bi nas gurao u nekom pravcu, više manje za istim ciljem. Nekakva potreba za ostvarivanjem identične slike naših predaka, ostvarivanje njihovih ideala. Duhovni put odzvanjao je čudaštvom i predstavljao opasnost, i vjerovatno s razlogom.
Danas je vlak stigao na Zapad, stvarno masovno “duhovno” buđenje uzelo je maha. Bezbroj “joga”, ogromne količine predmeta za jogu, povlačenja na Tajlandu u luksuznim resortima….
Ljudi, mladi i oni ne tako mladi žele biti sretni, traže “wellness” program u svom životu, žele naći ono pravo za njih,,,sve je postalo brzo i promjenljivo, skoro pa nemoguće pratiti sve trendove.
O tome smo i sanjali, da svi budu na duhovnom putu i onda ćemo stvoriti bolji svijet.

No nije to što me muči……….mladi su uvijek mjenjali svijet pa zašto ne bi o ovaj sada………

Ovog sam ljeta tretirala dvije polaznice Outlook festivala, u prostorima Anima sana, što je pogodovalo malo dužem razgovoru o svemu; o jogi, o meditaciji, o povlačenijima na Tajlandu pa i o glazbi koju se sluša na jogi (vele da je neki DJ na Tajlandu super za to, vodi jogu i trans dance sa techno ritmom). Meni je sve to bilo strano i šokiralo me….kamo je stigao ovaj vlak?
Možda ja ipak pripadam onom drugom svijetu.
Ono što sam primjetila je, da te mlade djevojke, pune ambicije i željne slobode, osjećaju tjeskobu. Osjećaju tjeskobu pred mnoštvom svega što ih zapljuskuje, pred morem slika i boja i predmeta, informacija koje se mijenjaju iz dana u dan; žele razumjeti nešto, stati na “pravi” put koji će ih negdje i dovesti ali uzalud….neprestano mijenjanje, brzina tehnologije, pritisak marketinga… skupilo se sve to, kao velik oblak napetosti, za koju nisu čak ni odgovorne. Jednostavno su žrtve svog vremena. I ne preostaje im drugo nego nastaviti plesati, raditi i izgubiti se u umjetnom svemiru u kojem im je rečeno da nešto traže, no nemaju dovoljno mira ni predispozicija da shvate čemu služi taj vlak, i zašto su na njemu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *